Polieni imaju u svojoj strukturi veliki makrolidni prsten sastvljen od ugljenikovih
atoma. Zahvaljujući njihovoj amfipatičnoj prirodi (imaju hidrofobne i hidrofilne
regione) rastvorljivi su u lipidima i lipidnim membranama.
Amfotericin B (AmB) je glavni predstavnik polienskih antimikotika. Otkriven
je pre više od 60 godina i predstavlja prvi antigljivični lek koji je uveden u
terapiju. Amfotericin B je makrolidni antibiotik – metabolički produkt Streptomyces
nodosus. Ima kompleksnu hemijsku strukturu koju karakteriše veliki broj
ugljenikovih atoma vezanih u prstenove. Mehanizam selektivnog delovanja amfotericina
zasniva se na sposobnosti da veže ergosterol, glavni sterol u membrani
gljivične ćelije, što dovodi do stvaranja pora u membrani i formiranja transmembranskog
jonskog kanala koje formira hidrofilno jezgro molekula. Krajnji
efekat je fungicidan i posledica je povećane permeabilnosti citoplazmatske membrane
i izlaska sadržaja citoplazme i intracelularnog jona K+ i drugih katjona iz
ćelije gljiva. Amfotericin B ima veći afinitet vezivanja za ergosterol nego za holesterol
koji se nalazi u plazma membrani ćelija sisara. Ispoljava širok spektar dejstva
i efikasan je za većinu plesni i kvasnica, a primenjuje se i u terapiji nekih
protozoalnih infekcija. Najefikasniji je lek u terapiji teških sistemskih mikoza i
predstavlja “ zlatni standard ” u odnosu na koji se poredi aktivnost drugih antigljivičnih
lekova. Dokazano je takođe, da amfotericin B ispoljava u manjoj meri
imunostimulatorni efekat. Rezistencija se retko javlja.
U lečenju sistemskih mikoza amfotericin B se u kompleksu sa natrijum
deoksiholatom primenjuje u vidu spore intravenske infuzije. Drugi preparati
koji se koriste za intravensku infuziju su amfotericin u kompleksu sa lipidima
ili β-ciklodekstrinom, ili inkapsuliran u lipozome ili nanosfere. Nakon oralne
primene amfotericin se slabo resorbuje tako da je oralni put primene indikovan
kod gljivičnih infekcija gastrointestinalnog trakta. Amfotericin slabo prolazi
krvno-moždanu barijeru u normalnim okolnostima, ali kod zapaljenja moždanih
ovojnica prolazak leka je znatno olakšan. U lečenju kriptokoknog meningitisa
amfotericin se primenjuje u kombinaciji sa flucitozinom. Amfotericin B
nije efikasan u lečenju infekcija koje izazivaju Aspergillus terreus, Candida lusitaniae
i Pseudoallescheria boydii.
Nefrotoksičnost je najozbiljnije i najčešće neželjeno dejstvo koje se javlja u
toku primene amfotericina. Kod 80% lečenih pacijenata javlja se određeni stepen
oštećenja bubrežne funkcije. Takođe se može javiti hipokalijemija, hipomagnezijemija,
anemija, poremećena funkcija jetre i anafilaktička preosetljivost. Nakon intravenske primene može se razviti lokalni tromboflebitis, drhtavica, povišena temperatura
i glavobolja. Inkapsulacija leka u liposome i vezivanje amfotericina za
lipide u kompleksna jedinjenja je dovelo do smanjenja neželjenih dejstava.
Nistatin je polienski makrolidni antibiotik strukturno sličan amfotericinu
i sa istim mehanizmom delovanja na gljivičnu ćeliju. Izolovan je kao
metabolički product iz Streptomyces noursei. Koristi se u lokalnoj terapiji
gljivičnih infekcija kože, gastrointestinalnog (oralna kandidijaza ) i genitalnog
trakta (vaginalna kandidijaza). Ne resorbuje se preko kože i sluznica, a suviše
je toksičan za sistemsku primenu.